Podzemne vode i derviši: moje mirno popodne na Sultanahmetu

Kad god sjednem na jutarnji let iz Zagreba za Istanbul, samom sebi dam jedno tiho obećanje: bez histeričnih popisa, bez pretrčavanja od spomenika do spomenika s pogledom na sat. Kod kuće radim u gradskom arhivu, gdje dane provodim slažući spise iz prošlih stoljeća i prateći kako su se carske granice pomicale preko naših krajeva, ostavljajući iza sebe poznate riječi, rituale ispijanja kave i onaj zajednički instinkt da se živi polako, bez suvišne drame. Istanbul mi se oduvijek činio poput nekog starog, otmjenog rođaka tog istog svijeta. Na ovom sam putovanju odlučio posvetiti samo jedno poslijepodne i večer trima iskustvima na Povijesnom poluotoku, ostavljajući si dovoljno prostora da svaki prostor doista doživim.

Krenuo sam nakon duge podnevne kave, prešavši preko tramvajske pruge prema spuštenom krovu od opeke Bazilike Cisterne. Ulica iznad brujala je od prometa i razgovora, no onog trenutka kad sam zakoračio preko praga i počeo se spuštati stubama, buka modernog Istanbula potpuno je utihnula.

Silazak u vlažnu tišinu Bazilike Cisterne

Zrak u cisterni smjesta se promijenio, postao je hladan, miran i blago vlažan. Preda mnom se otvorila podzemna šuma klesanih mramornih stupova koji izranjaju iz plitke, tamne vode što poput zrcala odražava svaki luk od opeke iznad glave. Moderne metalne i drvene staze lebde tik iznad površine vode, pa sam mogao šetati izravno među drevnim stupovima bez narušavanja te nepomične tišine.

Usporio sam korak gotovo do potpunog mirovanja. Rasvjeta se suptilno pretapala kroz tople tonove jantara i sjene, naglašavajući fine kamene reljefe na kapitelima stupova. Kao nekome tko dane provodi okružen osjetljivim, trošnim papirom, bilo mi je neobično utješno naći se unutar rimske opeke i kamena iz šestog stoljeća, zdanja koje je stoljećima čuvalo vodu za cijeli grad. Kapljanje vlage koja se sa svođenih stropova spušta u bazen bio je jedini postojani zvuk.

Hodao sam drvenom platformom dok nisam stigao do Plačućeg stupa, čija je površina prekrivena reljefnim motivima u obliku suza i neprestano vlažna na dodir. Odande sam, prateći stazu prema sjeverozapadnom uglu, došao do slavnih glava Meduze. Vidjeti ih uživo bilo je dojmljivo: dva masivna klasična bloka s uklesanom kosom od zmija poslužila su kao baze stupovima. Jedna je ležala potpuno naopako, a druga polegnuta postrance, na obrazu. Bizantski su ih graditelji upotrijebili isključivo kao funkcionalne temelje, no stoljećima kasnije one tom udaljenom kutu rezervoara daju neku zagonetnu, tihu veličanstvenost.

U usporedbi s golemim kompleksima palača, cisterna je razmjerno kratko zaustavljanje, no upravo zato što sam odbio žuriti, pretvorila se u pravu meditativnu stanku usred poluotoka.

Ulaznice i radno vrijemeBazilikina cisterna→

Predah uz čaj i ritam mevlevijske seme

Kad sam ponovno izronio na danje svjetlo, popodnevno mi je sunce nakratko zabljesnulo oči. Sjeo sam na kamenu klupu u sjeni platane s malom čašom vrućeg čaja u obliku tulipana, zabilježio nekoliko rečenica u džepni notes i namjestio kotačić zatvarača na svom fotoaparatu. Prijelaz iz podzemlja cisterne na gradsku ulicu bio je ugodan, pa sam pustio da prođe gotovo sat vremena samo promatrajući kako četvrt živi oko mene.

Kako se sumrak spuštao nad Sultanahmet, uputio sam se prema dvorani na ceremoniju mevlevijske seme. Prije dolaska pročitao sam dovoljno da shvatim kako ovo nije kazališna predstava niti plesna točka pripremljena za turiste, već stoljećima star duhovni obred ukorijenjen u kontemplaciji i prisjećanju. Atmosfera u prostoriji bila je utišana od trenutka kad sam sjeo.

Ceremonija je započela u potpunoj tišini prije nego što su glazbenici zasvirali. Dvoranom se razlio sjetan, dubok zvuk neya – tradicionalne frule od trske – praćen ujednačenim, odmjerenim ritmom bubnja kudüm. Semazeni su ušli u dugim crnim ogrtačima koji simboliziraju vezanost za materijalni svijet. Nakon naklona punog tihog poštovanja, skinuli su te vanjske odore i ostali u širokim bijelim haljinama s visokim kapama od pusta.

Čim je vrtnja započela, činilo se kao da je cijela dvorana zadržala dah. Isprva prekriženih ruku, a potom širom otvorenih – s desnim dlanom okrenutim prema nebu i božanskom te lijevim dlanom usmjerenim prema zemlji – derviši su se polako okretali, dok su im se suknje širile u savršene bijele krugove. Od publike se tražila apsolutna tišina, bez pljeska i strogo bez fotografiranja. Gotovo sat vremena, taj ponavljajući, hipnotički ritam glazbe i nečujna rotacija odora stvarali su ozračje čistog spokoja. Djelovalo je kao promatranje žive molitve koja se odvija pred vašim očima.

Večera uz carske zidine u Chimney Bistrou

Kad je sema završila, nad Povijesnim se poluotokom već spustila prava noć. U zraku se osjećala ona svježa morska vlaga koja nakon zalaska sunca dopire s Mramornog mora. Vratio sam se kroz Sultanahmet i skrenuo u Soğuk Çeşme Sokak – šarmantnu, tihu uličicu naslonjenu izravno na visoke kamene vanjske zidine palače Topkapı, odmah iza Aje Sofije.

Upravo na tom povijesnom potezu smjestio se Chimney Bistro. Ranije tog dana preko interneta sam rezervirao njihov Chimney Combo paket, računajući na opuštenu večeru s uključenim jelom i pićem, bez potrebe da kasno navečer pretražujem jelovnike. Čim sam zakoračio unutra, dočekala me ugodna, topla dobrodošlica. Prostorom dominira lijep šank od opeke, a krov je otvoren, što propušta svježi večernji povjetarac, dok je prostor za stolovima ostao topao i ugodan.

Smjestio sam se za manji stol, naručio čašu crnog vina i izabrao svježe pečenu goveđu pidu. Kad je stigla, vruća, s hrskavim, zlaćanim mjehurićima na rubovima tijesta i mekim, fino začinjenim mesom, bila je to točno ona krepka i utješna hrana za kojom žudim nakon sati provedenih na nogama. Sjedeći tik uz stoljetni kamen carske palače, pijuckajući vino pod blagim svjetlom šanka, osjetio sam ono duboko, tiho zadovoljstvo koje nastupi kad pustiš da se dan u Istanbulu odvija vlastitim tempom.

Rezerviraj menu u bistrouChimney Bistro, Sultanahmet→

Što bih idući put ponovio na isti način

• Spajanje podzemnog kamena s kontemplativnom glazbom: Prijelaz iz prigušenih voda Bazilike Cisterne u tihu vrtnju derviša činio se kao posve prirodan tematski slijed; oba su mjesta tražila sabranu pažnju i nagradila smiren korak.
• Ostavljanje dovoljno praznog hoda: Odupiranje želji da u kasno poslijepodne uguram još jedan muzej ostavilo mi je vremena za čaj, odmor i pravo slaganje dojmova.
• Završetak u Soğuk Çeşme Sokaku: Unaprijed rezerviran večernji stol uz same zidine palače u Chimney Bistrou poštedio me lutanja u potrazi za večerom u trenutku kad me već svladao onaj ugodan umor.