Bok, ja sam Vedran – i popodne u kojem me Istanbul napokon usporio
Moje prvo pravo usporavanje u Istanbulu dogodilo se među tihim dvorištima palače Topkapı i za stolom skrivenog bistroa u staroj ulici Soğuk Çeşme. Bilo je to popodne u kojem su se arhivski zapisi iz mog zagrebačkog ureda pretvorili u žive uspomene.
Bok, ja sam Vedran. U svom uobičajenom životu u Zagrebu, radne dane provodim zakopan u gradskom arhivu, popisujući katastarske karte iz devetnaestog stoljeća, zemljišne knjige i prašnjave zapisnike gradske uprave. Kada putujem, najčešće na produženi vikend sa suprugom ili lutajući solo sa starim rangefinder fotoaparatom prebačenim preko ramena, tu arhivističku naviku nosim sa sobom. Uvijek tražim slojeve ispod površine. Odrastajući u Hrvatskoj, osmanska povijest za mene nikada nije bila samo apstraktno poglavlje iz školskog udžbenika; njezin duh živi u našim špajzama, u riječima kojima je moja baka nazivala posuđe u kuhinji i u onom tvrdoglavom ritualu ispijanja jutarnje kave bez gledanja na sat. Kad sam prije nekoliko godina prvi put sletio u Istanbul, nije mi djelovao strano ni preplavljujuće. Više je podsjećao na dolazak u užurbanu, veličanstvenu prijestolnicu svijeta koji sam već poznavao u djelićima.
Dugo sam svoje dojmove ostavljao rasute po marginama bilježnica. No, jedno posebno jesensko popodne sve je promijenilo i upravo je ono razlog zašto ovaj dnevnik danas postoji.
Gubljenje pojma o vremenu u palači Topkapı
Sletio sam na ranom jutarnjem letu, ostavio malu torbu i odmah krenuo pješice prema Povijesnom poluotoku. Zrak je imao onaj reski, slani miris što dopire s mora. Dok se većina putnika žurila u grupama sa strogim popisima znamenitosti, ja sam polako prošao kroz Carska vrata u prvo dvorište palače Topkapı.
Ono što me odmah zapanjilo jest mir koji zavlada čim prođete vanjska vrata. Za razliku od monolitnih kamenih dvoraca zapadne Europe, Topkapı je zamišljen poput prostranog vrtnog grada opasanog obrambenim zidinama. Prva dva sata proveo sam naprosto lutajući Drugim i Trećim dvorištem, zadržavajući se uz kameni trijem dvorane Carskog vijeća i šećući popločanom uličicom pokraj prostranih dvorskih kuhinja, gdje je izložen carski porculan skupljan stoljećima.
Za Harem sam namjerno odvojio pola dana kako ne bih morao juriti. Pokazalo se to kao pun pogodak. Harem doista traži vlastiti, smireni ritam. Prijelaz iz osunčanog dvorišta u prigušene, svježe odaje obložene raskošnim plavim i tirkiznim pločicama iz İznika bio je poput ulaska u sačuvano osobno sjećanje. Sjeo sam na nisku klupu pokraj popločanog ognjišta i ostao tamo gotovo dvadeset minuta, samo promatrajući kako se sunčeva svjetlost probija kroz vitraje i obasjava kaligrafske natpise.
Kasno poslijepodne stigao sam do Četvrtog dvorišta. Dok sam stajao na mramornoj terasi pokraj pozlaćenih paviljona i gledao prema ušću Zlatnog roga i širokom prostranstvu Bospora, ritam grada napokon je sjeo na svoje mjesto. Dolje na vodi, gradski trajekti parali su duboko plavetnilo bijelim tragovima, povezujući dva kontinenta s neusiljenom svakodnevnom lakoćom. Izvadio sam svoj rangefinder, snimio tri kadra i shvatio da satima nisam provjerio koliko je sati. Taj osjećaj lakoće — ono što u Zagrebu zovemo polako, kad se sve radi smireno i s namjerom — bilo je točno ono što sam tražio.
Ulaznice i radno vrijemePalača Topkapı
Mirna večer u ulici Soğuk Çeşme
Napustivši dvorske posjede u sumrak, spustio sam se uz drevni kameni obrambeni zid u ulicu Soğuk Çeşme. Taj je uski prolaz nanizan povijesnim drvenim kućama stisnutima tik podno sjene Topkapija i svega nekoliko koraka od Aje Sofije. Noge su mi bile umorne od kilometara prehodanih po carskom kamenu i tražio sam mirno mjesto na kojem bih mogao posložiti misli.
Tako sam pronašao Chimney Bistro. Smješten je uz taj povijesni potez, s otvorenom krovnom terasom i intimnim barom od opeke koji je odmah djelovao toplo i ugodno. Zauzeo sam kutni stol pod večernjim nebom, naručio čašu suhog turskog crnog vina i vruću, svježe pečenu goveđu pide te pustio da umor dana jednostavno utone u jastuke.
Pide je stigla vrela, savršeno hrskavih rubova i sa slanim, začinjenim mljevenim mesom koje me snažno podsjetilo na balkansku domaću kuhinju uz koju sam odrastao. Dok je s Bospora pirkao povjetarac, a osvijetljena kamena silueta zidina Topkapija bdjela nad ulicom, izvadio sam malu crnu bilježnicu iz džepa kaputa. Zapisao sam prve retke onoga što će s vremenom prerasti u ovaj moj dnevnik: ne popis turističkih atrakcija, nego iskrena zabilješka o tihim dvorištima, dobrom kruhu i ljepoti doživljavanja Istanbula vlastitim korakom.
Rezerviraj menu u bistrouChimney Bistro, Sultanahmet