Moj polagani dan uz vodu: palača Dolmabahçe, plovidba Bosporom i večera u Chimney Bistrou

Kad god nakon jutarnjeg leta iz Zagreba zakoračim na pločnik Istanbula, puls mi se nekako sam od sebe uspori. Desetljeća rada u gradskom arhivu, listajući krhke knjige iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća, naučila su me jednostavnoj istini: kad žuriš kroz slojeve povijesti, promaknu ti najljepši detalji. Mi u Hrvatskoj volimo reći polako. Istanbul, unatoč svojoj golemoj veličini i metežu, taj miran ritam nagrađuje bolje od ijednoga grada koji poznajem.

Na ovom sam putovanju odlučio posvetiti cijeli dan neraskidivoj vezi ovog grada s vodom. Mnogi posjetitelji odmah po slijetanju i ostavljanju torbi odjure prema bizantskim kupolama Sultanahmeta, no ja sam želio prvo istražiti novija poglavlja osmanske povijesti duž Bospora. Plan je bio jednostavan: mirno jutro u sjaju palače Dolmabahçe iz devetnaestog stoljeća, popodnevna plovidba tjesnacem uz promatranje obala s palube te povratak među kamene zidine staroga grada na dugu, opuštenu večeru.

Jutro uz pozlaćena vrata palače Dolmabahçe

Dan sam započeo tramvajem T1, vozeći se preko mosta Galata sve do Kabataşa. Šetnja uz samu vodu prema Beşiktaşu na jutarnjem svjetlu bila je pravi užitak. Palača Dolmabahçe ne dočekuje posjetitelja poput drevne kamene utvrde, već kao elegantna, neoklasična rezidencija na samoj obali mora, podignuta po nalogu sultana Abdülmecida sredinom devetnaestog stoljeća. Prilazeći carskim vratima s njihovim bogato isklesanim bijelim kamenom i pozlatom, odmah sam se sjetio historicističke arhitekture donjogradskog Zagreba, premda je ovdje sve dignuto na monumentalnu, carsku razinu uz samo more.

Obilazak unutrašnjosti vodi jasno zacrtanom rutom kroz Selamlık, ceremonijalni dio palače u kojem su sultani vodili državne poslove i primali strane diplomate. Ulazak unutra bio je poput prelaska u raskošan spoj zapadnoeuropskog ukusa i tradicionalnog osmanskog protokola. Posebno me se dojmilo kristalno stubište u obliku dvostruke potkove; svjetlost je dopirala kroz stakleni strop, prelamajući se na ogradama od kristala Baccarat i crvenim tepisima. Zastao odmorištu s analognim fotoaparatom, diveći se načinu na koji su osmanski graditelji povezali francuske neoklasične linije s potrebama carskoga dvora.

Kristalno stubište i velika dvorana za svečanosti

Ruta me dalje vodila kroz nizove dvorana obloženih parketom, ukrašenih francuskim porculanom i teškim svilenim zavjesama. Ipak, malo me što moglo pripremiti na goleme razmjere središnje dvorane za svečanosti. Stojeći na rubu tepiha ispod goleme kupole i gledajući u golemi britanski luster ovješen u samome središtu, osjetio sam svu težinu i grandioznost poznog carstva.

Iz ceremonijalnih odaja put se nastavio u Harem, koji mi je ponudio intimniji uvid u privatni život sultana i njegove obitelji. No, ono što me najviše dirnulo bila je skromna spavaća soba u kojoj je svoje posljednje dane u kasnu jesen 1938. proveo Mustafa Kemal Atatürk. Soba odiše tihim dostojanstvom, a sat pokraj kreveta i dalje stoji zaustavljen na točnoj minuti njegove smrti. Izašavši u vrtove, sjeo sam na kamenu klupu blizu poznatih vrata na obali i kroz kovano željezo promatrao plavetnilo Bospora.

Ulaznice i radno vrijemePalača Dolmabahçe→

Pogled s palube: Istanbul s morske strane

Nakon Dolmabahçea laganim sam se korakom vratio prema pristaništima. Kupio sam topli, hrskavi simit posut sezamom s uličnih kolica, naslonio se na ogradu gledajući gradske trajekte kako neumorno plove između dva kontinenta i polako popio mali stakleni čaj. Doživjeti ovaj grad s kopna je jedno, no Istanbul zapravo dobiva svoj puni smisao tek kad ga gledate s vode.

Ukrcao sam se na brod za razgledavanje koji plovi Bosporom prema Crnome moru. Na gornjoj sam palubi pronašao zaklonjenu drvenu klupu s odličnim pogledom na obje obale, izvadio fotoaparat i promatrao kako se europska obala polako pruža za nama.

S vode je Dolmabahçe izgledao sasvim drukčije. Njegovo se pročelje pruža uz obalu poput bijele mramorne litice, okruženo dugim pristaništima na kojima su se nekada vezivale carske lađe. Ploveći dalje prema sjeveru, prošli smo pokraj raskošne palače Çırağan i uplovili u slikoviti zaljev Ortaköy. Mala barokna džamija Ortaköy smještena tik ispod masivnog visećeg mosta ostaje mi jedan od najdražih arhitektonskih kontrasta u cijelom gradu.

Drveni ljetnikovci i dvije obale

Kako je brod odmicao dalje tjesnacem, europska i azijska obala počele su se približavati. Pažljivo sam promatrao obalne drvene ljetnikovce poznate kao yalı. Ta osmanska ljetna zdanja, sagrađena nad samom vodom s privatnim vezovima ispod isturenih soba, nose u sebi krhku, vremenom nagrizanu ljepotu koja osvaja svakoga tko cijeni staru građu i tesarsko umijeće.

Nešto dalje na europskoj strani ukazale su se strme sive kule utvrde Rumeli, podignute na najužem dijelu tjesnaca kao podsjetnik na opsadu iz petnaestog stoljeća koja je promijenila tijek svjetske povijesti. Hladan morski vjetar, galebovi na zračnim strujama i ujednačen zvuk motora stvorili su savršeno smirena dva sata. Bez ikakve žurbe i bez gledanja u raspored, jednostavno sam uživao u prizoru dva kontinenta obasjana popodnevnim suncem.

Ulaznice i radno vrijemeKrstarenje Bosporom→

Večer uz zidine u Chimney Bistrou

Kad je brod napravio krug i vratio se prema Zlatnom rogu, nad grad se već spuštalo kasno poslijepodne. Morska svježina i kilometri hoda ugodno su me umorili. Umjesto da ostanem uz prometne lučke terminale, sjeo sam na tramvaj i popeo se natrag na Sultanahmet.

Skrenuo sam s glavnog trga u Soğuk Çeşme Sokağı, čarobnu, usku uličicu s kaldrmom koja se priljubila uz visoke kamene zidine palače Topkapı. Ulica je obrubljena obnovljenim drvenim osmanskim kućama i potpuno je zaklonjena od buke suvremenog prometa. Upravo se u tom skrivenom kutku nalazi Chimney Bistro, mjesto koje je s vremenom postalo moje stalno večernje utočište na poluotoku.

Ušao sam i pronašao stol ispod otvorenog krova, gdje je lagan povjetarac strujao pokraj tople, izložene cigle. Ovdje vlada opuštena i nepretenciozna atmosfera, tako drukčija od bučnih lokala oko samih tramvajskih stanica. Naručio sam njihov Chimney Combo, u kojem stiže svježe pečena pide s govedinom i čaša suhog turskog crnog vina.

Pide je stigla ravno iz peći, vrela, s hrskavom koricom punom mjehura od pečenja i bogatim, aromatičnim nadjevom koji je savršeno sjeo nakon čitavog dana na zraku. Sjedio sam ondje više od sat vremena, polako pio vino, upisivao bilješke o današnjim fotografijama u mali džepni dnevnik i slušao tihi žamor gostiju oko šanka. Bio je to miran i topao završetak dana provedenog uz carsku povijest na vodi.

Rezerviraj menu u bistrouChimney Bistro, Sultanahmet→

Što bih ponovio i idući put

• Jutro rezervirati za Dolmabahçe: Posjet palači u prvim satima dao mi je dovoljno vremena za miran prolazak kroz Selamlık, dvoranu za svečanosti i Harem, bez ikakve žurbe.
• Ukrcati se na brod odmah nakon palače: Promatranje Dolmabahçea i Ortaköya s vode neposredno nakon šetnje njihovim dvoranama stvara potpunu sliku o tome kako su vladari živjeli na tjesnacu.
• Ostati na gornjoj palubi broda: Toplija odjeća protiv vjetra i mjesto na otvorenoj palubi donose nesmetan pogled i izvrsne kutove za fotografiranje.
• Osigurati večeru uz zidine unaprijed: Unaprijed dogovoren Chimney Combo omogućio mi je bezbrižan kraj dana; vratio sam se na Sultanahmet znajući da me čeka miran stol uz povijesne zidine.