Moj opušteni dan: Od Bospora do palače Topkapı i večere uz zidine

Kad god sletim u Istanbul nakon ranog jutarnjeg leta iz Zagreba, moj prvi arhivistički refleks jest potraga za onim što ostaje postojano dok sve ostalo juri. U svom svakodnevnom poslu radim sa starim matičnim knjigama, gradskim kartama i rukopisnim registrima iz stoljeća u kojima su administrativni ritmovi još kucali po taktu crkvenih zvona i poštanskih konja. Istanbul mi je oduvijek djelovao poput golemog, pomorskog rođaka tog svijeta. Odrastajući u Hrvatskoj, osmanske posuđenice u naš su se govor uvukle posve prirodno — bez razmišljanja govorimo o avliji, hodamo po kaldrmi i s posebnim merakom pijemo prvu jutarnju kavu. Zato ovdje odmah spremam u torbu sve one grozničave turističke popise. Radije puštam da se dan razvija polako, korak po korak.

Na ovom sam putovanju odlučio krenuti s morske razine, prije nego što se popnem na greben u nekadašnje sjedište carstva, a dan zaokružim za mirnim stolom naslonjenim na kamene zidine utvrde.

Jutarnji vjetar na dokovima Eminönüa

Izašao sam na svježi jutarnji zrak i krenuo prema obali Eminönüa. Riva je već vrvjela životom, mirisala na pečeno kestenje, ispušne plinove brodskih motora i boćati dah Zlatnog roga. Prije ukrcaja naslonio sam se na ogradu s vrućom čašicom crnog čaja u ruci, promatrajući gradske trajekte kako tamnu vodu pretvaraju u bijelu pjenu. Mehanički fotoaparat na mom vratu bio je još hladan od jutarnjeg zraka.

Ukrcao sam se na izletnički brod za plovidbu Bosporom baš kad je sunce počelo rastjerivati jutarnju sumaglicu. Gledati Istanbul s otvorene palube jedini je način da se doista shvati njegova geografska logika. S morske površine grad prestaje biti nepregledna, kaotična metropola i otkriva svoj prirodni raspored — brežuljke koji se spuštaju prema struji, drevne morske zidine pripijene uz samu obalu i minarete koji paraju nebo poput orijentacijskih točaka.

Dok je brod plovio na sjever duž europske obale, ispred mene je kliznulo raskošno pročelje palače Dolmabahçe, a zatim i barokne linije džamije u Ortaköyu, smještene tik uz viseći most. Nešto dalje, drveni ljetnikovci — klasične osmanske yalı rezidencije — nizali su se uz obalu s oronulim drvenim balkonima nadvijenim nad valove. Brod je napravio zaokret kod masivnih kamenih kula utvrde Rumeli, otvarajući mi na povratku širok panoramski pogled na azijsku stranu tjesnaca.

Ono što me na povratku najviše dojmilo bila je silueta rta Sarayburnu koja je izranjala pred nama: šumoviti brežuljak na kojem su sultani podigli svoj dvor, gospodareći ulazom u Bospor i Zlatni rog. Pogled na palaču Topkapı odozdo, s morske razine među krošnjama, dao mi je posve novo razumijevanje zašto je upravo taj vrh bio toliko presudan carskim geografima.

Ulaznice i radno vrijemeKrstarenje Bosporom→

Uspon prema palači Topkapı

Sišavši s brodske pasarele na Eminönüu, zaobišao sam krcati tramvaj i krenuo laganom uzbrdicom kroz park Gülhane. Pod krošnjama stoljetnih platana buka pristaništa utihnula je u pjev ptica i šuštanje opalog lišća pod cipelama. Staza me prirodno dovela do vanjskih zidina palače Topkapı i Carskih vrata, kroz koja sam zakoračio u prvo dvorište.

Topkapı nije jedna monolitna građevina poput Versaillesa ili bečkih habsburških palača; to je organski sklop četiriju otvorenih dvorišta, intimnih paviljona i vrtnih terasa. Prolaskom ispod dviju kamenih kula Vrata pozdrava stupio sam u drugo dvorište, prošarano sjenama starih čempresa i travnjacima.

Kao netko tko radni vijek provodi među spisima nekadašnjih uprava, prvo sam se zaputio prema Carskom vijeću (Kubbealtı). Stajao sam pod pozlaćenom kupolom dvorane, gledajući u malu rešetkastu nišu kroz koju je sultan neviđen mogao pratiti rasprave svojih vezira o državnim poslovima. Odmah preko puta leže goleme carske kuhinje, prepoznatljive po nizu visokih zidanih dimnjaka. Unutra sam hodao među golemim željeznim kotlovima i carskom zbirkom seladona te plavo-bijelog porculana, diveći se golemoj logističkoj mašineriji koja je svakodnevno morala hraniti tisuće stanovnika dvora.

Mirna geometrija Harema i vidikovci na terasama

Za Harem sam svjesno odvojio posebno, mirno vrijeme. Ulazak u taj privatni, obiteljski labirint zahtijeva potpuno usporavanje koraka. Uski hodnici obloženi keramikom otvarali su se u tiha dvorišta s elegantnim kolonadama, mramornim vodoskocima i privatnim odajama.

Najduže sam se zadržao u prostorijama čije su zidove od poda do stropa prekrivale keramičke pločice iz Iznika iz šesnaestog stoljeća. Cvjetni motivi — tulipani, karanfili i vitice u dubokim kobaltnim, tirkiznim i koraljnocrvenim nijansama — zadržali su nevjerojatnu svježinu unatoč stoljećima vlažnih zima. U tihim sobama za čitanje i dnevnim odajama, s niskim divanima ispod prozora s vitrajima, palača je djelovala intimno, a ne zastrašujuće.

Nakon povratka u središnji dio kompleksa, prošao sam pokraj Riznice i muzeja satova, sve do četvrtog dvorišta. Ondje se raskošni paviljoni otvaraju prema nebu i moru. Stojeći na mramornoj terasi uz pozlaćeni baldahin paviljona Iftar i Bagdadskog paviljona, gledao sam točno onaj dio Bospora kojim je moj brod plovio tek nekoliko sati ranije. Trajekti su odozgo izgledali poput maketa koje presijecaju tirkiznu vrpcu vode, a poslijepodnevni vjetar bio je oštar i čist.

Ulaznice i radno vrijemePalača Topkapı→

Predvečerje iza ugla u restoranu Chimney Bistro

U kasno poslijepodne noge su mi već bile umorne od prelaženja kamenih ploča i vrtnog šljunka. Izašao sam iz dvorskog kompleksa kroz vrata pokraj crkve Aja Irena i skrenuo u ulicu Soğuk Çeşme — kaldrmisani sokak obrubljen lijepim osmanskim kućama s drvenim pročeljima, koje su doslovno naslonjene na visoke kamene zidine palače.

Upravo u toj mirnoj ulici sjeo sam u Chimney Bistro. Bilo je to točno onakvo nepretenciozno utočište kakvo tražim nakon dugog lutanja na nogama. Topla izložena opeka oko šanka i prigušena rasvjeta stvorili su ugodan ugođaj, iako imaju i otvoreni krovni prostor za toplije dane.

Pronašao sam miran stol, naručio čašu punog turskog crnog vina i uzeo pide s govedinom — netom izvađenu iz peći, s hrskavim tijestom u obliku čamčića i sočnim, bogato začinjenim nadjevom. Sjedeći ondje s otvorenom bilježnicom, prebirući po snimkama na fotoaparatu i slušajući prigušeni zveket posuđa i tihi razgovor oko šanka, osjetio sam ono duboko zadovoljstvo koje čovjeka obuzme kad odbije juriti kroz Istanbul.

Rezerviraj menu u bistrouChimney Bistro, Sultanahmet→

Što bih idući put ponovio bez razmišljanja

• Kretanje s morske vode prije ulaska u palaču: Promatranje reljefa Povijesnog poluotoka s Bospora dalo je kamenim dvorištima Topkapıja jasan prostorni kontekst, pa je i sam obilazak bio znatno smisleniji.
• Zasebno vrijeme samo za Harem: Harem je prebogat keramikom, slojevitom arhitekturom i skrivenim kutcima da bi ga se pretrčalo na brzinu; odluka da kroz njega prođem polako bila je pun pogodak.
• Šetnja kroz park Gülhane umjesto tramvaja: Staza kroz park je blaga, puna hlada i potpuno odvojena od gradskog prometa, čineći prijelaz od pristaništa do dvorskih vrata posve prirodnim.
• Završetak šetnje u ulici Soğuk Çeşme: Večera odmah uz vanjske carske zidine poštedjela me novog lutanja gradom u trenutku kad su mi noge već bile prilično teške.